Neko mi je nekada rekao da je Vienna jedan od ulaza u Pakao sa zemlje, i stvarno, ima nešto čudno u vezi sa tim. Pogledajte, na pr., oblake, koji se sasvim artificijelno svakoga dana nadvijaju nad gradom, onako potpuno savršeni, tamno sivi, kao naslikani, sa rozikastim odbljeskom u pozadini. Ti oblaci, zajedno sa zvukom sirene kola hitne pomoći čine me da se u ovom gradu osećam sigurno. Da li je to samo plod moje imaginacije, moja neispunjena želja da se nađem na nekom sasvim posebnom mestu – ne znam, ali to zaista jeste tako. Naši lični putevi koje stvaramo u svakom gradu, ili gradu u kojem živimo, određuju i nas same, naš dan, naše raspoloženje, našu sudbinu. Nije svejedno hoću li zaobići svo zelenilo u parku ili se promuvati između klupa i devojčica koje uporno prodaju ruže. To je moj put, a ono onde... a, to je možda baš tvoj.
Skoro sam žurila preko Museums Quartier-a i trljala nogom o kamenčiće, dok se nije upalilo zeleno svetlo na semaforu. Žurila sam da kupim toalet papir i osećala izistinsku sreću zbog toga. Možda se to nekome učini smešno, ali ja znam da sam bila najsretnija devojka u tom momentu. Mumok me nije zanimao, samo je sivilo bljesnulo nekako pred očima i onda je ubrzo pao mrak.
Usamljenost se najlakše doživi u stranom gradu, i onda mi je ponovo onaj ulazak u Pakao nekako pao na pamet. Lica su počela da menjaju svoje oblike i pod svetlima semafora jasnoća ulice se prelivala u crveno toplo zelenu boju. Čula sam mnoštvo glasova i poželela da sam neko od njih. Ništa. Kraj. Ništavilo.
A, onda je zazvonio telefon. Osmeh. Pakleni plan zagarantovan!
No comments:
Post a Comment